Deset godina od uvođenja pojma DTK

Približava se još jedan KOM (Konferencija: Elektroničke komunikacijske tehnologije i norme u informatici), a uskoro će i MIPRO (Međunarodni skup za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, elektroniku i mikroelektroniku). Slušat ćemo o hvale vrijednim novim mrežnim tehnologijama, komunikacijskim i Internet uslugama.  
Međutim, godinama se izbjegava, za jedne aktualna, a za druge neugodna tema, a to je  pitanje vlasništva nad takozvanim DTK (distribucijska telekomunikacijska kanalizacija), termin smišljen krajem devedesetih, spomenut u samo jednom pravilniku (Pravilnik o tehničkim uvjetima gradnje i uporabe telekomunikacijske infrastrukture, „Narodne novine“, br. 88/01), a koristi se i danas u svakidašnjoj terminologiji.  
Po nekim izvorima pojam DTK je izmišljen ili stvoren baš u Zagrebu. Grupa autora tehničke struke, radeći 1988/89. na prijedlogu plana razvoja TK mreže grada Zagreba do 2015. sukladno usvojenom GUP-u iz 1986., prema zahtjevu tadašnjeg PTT-a koji je plan usvojilo 1989., odredila je da se na području Zagreba više ne polažu telefonski kabeli neposredno u zemlju, na dubini od 60 do 80 centimetara. Određeno je da se svi TK kabeli uvlače u prethodno položene cijevi, sve do objekta koji se priključuje na javni TK sustav. Tako planiranu »plitku« telefonsku kanalizaciju, umjesto razvodne TK mreže s armiranim kabelima neposredno u zemlji, autori su nazvali distributivnom telefonskom kanalizacijom (DTK).
Htjeli to priznati ili ne, ali bez DTK ne bi bilo niti većine novih komunikacijskih tehnologija. Ovdje se podsjetimo definicije iz gore spomenutog Pravilnika: „Distribucijska telekomunikacijska kanalizacija (DTK): mre­­ža podzemnih cijevi od pogodnog materijala, kabelskih zde­na­ca i kabelskih galerija, koja služi za razvod i zaštitu telekomunikacijskih kabela“.
Na neku vrstu obljetnice službenog spominjanja pojma DTK (deset godina, Pravilnik je objavljen 11. listopada 2001. godine), ponovno ćemo, po tko zna koji put, postaviti pitanje njegovog vlasništva.
Na početku, mali i nažalost dosadni društveno povijesni podsjetnik. Pravni prednici jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave - društveno političke zajednice su same imale obvezu brinuti se o razvoju i izgradnji  komunikacijske infrastrukture sukladno članku 5. Zakona o sistemima veza („Narodne novine“, br. 41/88). Citat iz Zakona: „Društveno-političke zajednice brinu se o razvoju i izgradnji sistema veza JPTT u skladu s općim potrebama društva te potrebama sigurnosti zemlje i tehnološkog jedinstva sistema veza“. Iz navedene odredbe Zakona jasno proizlazi da su same jedinice lokalne i područne samouprave sudjelovale što izravno u izgradnji, a što u financiranju izgradnje komunikacijske infrastrukture.
Drugi citat je onaj iz  Ustava Socijalističke federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, čiju odredbu je u članku 10. Stavku 2. preuzeo i Zakon o udruženom radu, a glasi: „Sredstva za proizvodnju i druga sredstva udruženog rada, proizvodi udruženog rada i dohodak ostvaren udruženim radom, sredstva za zadovoljenje općih i zajedničkih društvenih potreba, prirodna bogatstva i dobra u općoj uporabi, društveno su vlasništvo“.
Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, odnosno „Službeni list SFRJ“ br.  6/80 i 36/90)  je između ostalog propisao da društvene pravne osobe nisu mogle biti nositelji prava vlasništva.
Do stupanja, kako ga je netko nazvao „božičnjeg“ Ustava Republike Hrvatske 1990. godine, većina nekretnina bila je u društvenom vlasništvu zbog tadašnjeg društveno-političkog  uređenja, a pogotovo one na kojima je izgrađena komunikacijska infrastruktura (javne ceste i javne površine).
Na prvi pogled sve je jasno, pa i to da organizacija kao što je bio PTT kao društveno pravna osoba nije mogla biti nosilac prava vlasništva, već kao samoupravna organizacija  radnika imati samo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja sredstvima rada, a time i komunikacijskom infrastrukturom.
Međutim,  s vremenom nam se činjenice prezentiraju drugačije i same sebi postaju suprotnost. U  nastavku teksta iznijet će se samo neke suprotne teze (za sve podrobnije i temeljitije bilo bi nužno ispisati  mnogo više stranica nego što to dopušta ovaj prostor)  na kojima „lome koplja“  svi oni koji se bave ili točnije žele baviti elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom na ovim meridijanima.
Pristaše teorije da je DTK u vlasništvu „našeg“ najvećeg operatora javnih komunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj osporavaju sve gore citirane zakone i pozivaju se na Zakon o osnivanju javnog hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća  i Zakon o razdvajanju Hrvatske pošte i telekomunikacija na Hrvatsku poštu i Hrvatske telekomunikacije, što je pravno neutemeljeno. Navedeni Zakoni niti u jednoj od svojih odredbi ne spominju vlasništvo nad DTK-om, a po najmanje  da je vlasnik HT-Hrvatski telekom d.d.
 
Podsjeća se da prvim Zakonom Hrvatski sabor osniva javno poduzeće, govori o njegovom sjedištu i dužnosti nesmetanog obavljanja PT prometa, te tehničko-tehnološkom jedinstvu poštanskog i telekomunikacijskog sustava na teritoriji Republike Hrvatske kao i regulira upravljanje i rukovođenje u Hrvatskom PT-u.  Potonji Zakon regulira postupak privatizacije, prodaju dionica i zaštitu interesa i sigurnosti Republike Hrvatske.
 
S toga niti HPT niti HT  nisu mogli steći vlasništvo nad DTK na temelju navedenih Zakona koji se samo referiraju na bilancu koja nema  samostalno nikakvu zakonsku snagu. Sukladno tada važećem Zakonu o računovodstvu, bilanca iskazuje samo imovinsko stanje sredstava (aktiva) i obveza (pasiva) trgovačkog društva. Iz obrazaca koji se nalaze u prilogu Zakona, građevinski objekti se vode pod materijalnim ulaganjima, što iz obrasca proizlazi da se radi o skupnim stavkama, pa s toga iz bilance nije moguće ocijeniti kojim točno objektima ili opremom organizacija raspolaže (niti po vrsti niti po lokaciji), već se iz bilance vidi samo ukupna knjigovodstvena vrijednost određene vrste imovine.
 
Kao argument potežu  i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96), međutim zanemaruju članak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  koji propisuje da predmet prava vlasništva može biti svaka nekretnina (osim onih koje nisu za to sposobne), te da je nekretnina čestica zemljišne površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje.
Isti oni zanemaruju odredbe članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi(“Narodne novine” broj 33/91)  koje propisuju da općine i gradovi preuzimaju nekretnine dosadašnjih općina čiji su slijednik (za ovu materiju važno je jer se to odnosi na izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište)  na dan stupanja na snagu toga zakona, a to je 30.prosinca 1992.god.
Zanemaruju i  odredbe članka 31. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” broj 36/95) gdje je propisano da su jedinice lokalne samouprave univerzalni pravni sukcesori pravnih osoba registriranih za obavljanje komunalnih djelatnosti, te upućuje da su jedinice lokalne samouprave postale vlasnici nekretnina koje su bile društveni kapital pravnih osoba registriranih za obavljanje komunalnih djelatnosti na dan stupanja na snagu ZKG-a, to je 9. lipnja 1995. godine.
Budući su jedinice lokalne samouprave obvezne osigurati financiranje komunalnih djelatnosti održavanja javnih površina i održavanja nerazvrstanih cesta iz sredstava komunalne naknade (dakle iz svoga proračuna), te financiranje izgradnje istih, valja zaključiti da se jedinica lokalne samouprave može odrediti njihovim vlasnikom.
Temeljem navedenog pravno je utemeljen zaključak da su jedinice lokalne samouprave dana 30. prosinca 1992.god. postale vlasnik izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta ranijeg prava korištenja općina ,  a 9. lipnja 1995. godine postale vlasnik svih nekretnina koje su bile društveni kapital pravnih osoba registriranih za obavljanje komunalnih djelatnosti te slijedom toga i svih komunalnih objekata i uređaja komunalne infrastrukture, dakle i cjelokupnog sustava DTK na tim nekretninama.
Na kraju se treba referirati na još jedan navod pobornika teorije da je DTK vlasništvo HT-a.  Naime svoju argumentaciju temelje na građevnim dozvolama koje glase na HT. Međutim, Zakon o vlasništvu ne predviđa da se pravo vlasništva stječe putem ishođenja građevinske dozvole. Građevinska dozvola je tek upravni akt temeljem kojeg njezin nositelj stječe javno-pravno dopuštenje da gradi na nekretnini.
 
Po pozitivnim hrvatskim propisima vlasništvo se može dokazati pravovaljanim izvatkom iz zemljišnih knjiga, gdje je upisan vlasnik. „Naš“ HT  ničim ne dokazuje da su upisani u zemljišne knjige kao vlasnik izgrađene DTK na javnom dobru. U većini slučajeva čak nemaju  niti upisano pravo služnosti.
 
Stoga, HT građenjem na nekretninama drugih niti ishođenjem građevinskih dozvola nije mogao steći pravo vlasništva nad DTK.
 
Ovdje stupa na scenu resorno Ministarstvo i mudro presijeca „Gordijski čvor“.  Predlažu Vladi Republike Hrvatske, a oni Hrvatskom saboru donošenje Zakona o elektroničkim komunikacijama koji je izglasan bez puno buke na sjednici 19. Lipnja 2008. godine s Izmjenama i dopunama iz srpnja 2011.
 
Pod izlikom usklađivanja zakona sa europskim tečevinama uvodi se u hrvatsko zakonodavstvo novi pravni institut „pravo puta“ koje čini pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema. Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je trpjeti pravo puta i suzdržati se od bilo kakve radnje kojom bi se na bilo koji način ometalo ostvarivanje tog prava.  Kasnije je zadnja rečenica, s dolaskom Izmjenama i dopunama Zakona,  brisana. Valjda se i samom predlagatelju takvo dodijeljeno pravo učinilo prejako i u srazu s Ustavom RH.
 
Iz  Okvirne direktive 2002/21/EC (oft he European Parlament and oft he Council of 7 March 2002 on a common regulatory framework for electronic communicacions networks and services)  jasno proizlazi da se njome ovlašćuje nadležna neovisna tijela da reguliraju buduće zahtjeve za postavljanje infrastrukture na nekretninama tijela javne vlasti i privatnih osoba dok Zakon o elektroničkim komunikacijama „pravom puta“ rješava pitanja prava ranije postavljene i izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture.
 
Budući da je elektronička komunikacijska infrastruktura (ili preciznije kabelska kanalizacija) po svojoj prirodi imovina (konkretno stvar) ona je kao takva uređena Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prilično je čudno i neuobičajeno da Zakon o elektroničkim komunikacijama uređuje dio materije koji se odnosi na  imovinu. Ujedno ponuđeno rješenje je u suprotnosti sa Zakonom o vlasništvu.  Štoviše, Zakonom o vlasništvu se već uređuju prava služnosti koja izravno i eksplicite rješavaju pravo držanja telekomunikacijskih kablova i uređaja na nekretnini (članak 196. stavak 2. Zakona o vlasništvu). Jedina razlika što „pravo puta“  ima veći opseg prava. Da podsjetimo služnost se stječe uknjižbom u zemljišne  knjige temeljem nekog pravnog posla i propisana su opća i posebna pravila za sve vrste služnosti, dok takvih pravila za „pravo puta“ nema.
Također institut „prava puta“ je protivan članku 50. Ustava budući da se vlasnička prava mogu isključiti ili ograničiti samo u interesu Republike Hrvatske. Unatoč činjenici da Republika Hrvatska ima nesporan interes za izgradnjom, održavanjem i razvojem elektroničke telekomunikacijske infrastrukture, nije jasno kako i zašto bi Republika Hrvatska našla  interes u isključivanju DTK iz vlasništva drugih osoba i njenih nepristranih lokalnih vlasti u korist do jučerašnjeg monopoliste.
Apsurdno je da se pravo puta stječe ispunjenjem bilo kojeg od sljedećih uvjeta, i to gle „slučajnosti“:  da infrastrukturni operator posjeduje građevinsku/uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Na ovaj način zakonodavac je retroaktivno izmijenio pravila o stjecanju prava vlasništva (mada uporno to negira), što sigurno nije intencija sličnog europskog instituta „rights of way“, koji je ni malo dobronamjerno iskorišten i implementiran  u Zakonu o elektroničkim komunikacijama.
 
Uvođenjem instituta „prava puta“  građani RH su ostali zakinuti za nešto za što su godinama izdvajali i s pravom vjerovali da je njihovo, a lokalna samouprava izgubila mogućnost samofinanciranja, što bi opet bilo u interesu građana, jer bi novac od iznajmljivanja DTK mogao biti uložen u financiranje nove infrastrukture i kapitalnih projekata gradova.
 
Grad Zagreb, Zagrebački holding d.o.o. i još neki rijetki izuzeci u Republici Hrvatskoj (koji svoje vlasništvo i vlasništvo svojih građana nisu prodali za šaku kuna najjačem telekom operatoru dajući mu pravo služnosti, a time priznali  vlasništvo nad DTK) nastoje uporno obraniti svoja, zakonom stečena, prava.
 
Epilog svega je da je Grad Zagreb na Ustavnom sudu Republike Hrvatske dao prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti Zakona o elektroničkim komunikacijama s Ustavom RH u dijelu koji se tiče „prava puta“. Zagrebački holding d.o.o., podružnica Zagrebački digitalni grad, kao ovlaštenik Grada Zagreba,  je na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbom ustala za sudsko utvrđenje vlasništva nad DTK u Gradu Zagrebu.
 
I tako nakon deset godina od službenog spominjanja termina DTK, pitanje vlasništva nad DTK i uloga jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u liberalizaciji elektroničke komunikacijske infrastrukture i ukupnog elektroničko komunikacijskog tržišta u Republici Hrvatskoj je danas u rukama hrvatskog pravosuđa.